“Nemoj ići.”
Samo da ti još nešto kažem, samo da te zagrlim.
Lijepa kao i uvijek.
U čudu, pogledah i sve riječi zastadoše, sve emocije utihnuše. Poželih da viknem, iz sveg glasa, da drhtavim rukama osjetim poželjeno, čežnjom obojeno, ali ni makac. Ti, nasmijana i sretna. To je dobar znak. Gospodar je uslišio moje dove.
“Nemoj ići.”, prozborih nekako. “Hoću samo da prislonim glavu, hoću da osjetim toplinu tvoje duše.”
Uvukoh se, poput djeteta, ušuška u ljubičastu haljinu i pusti ih da teku. Nek se slijevaju,te prkosnice uma. Zar moram zauvijek nositi masku snažne i jake? Ne moram.
“Sretna si. Imaš porodicu”, prozborila si gotovo nečujnim glasom.
“Jesam. To mi je dovoljno za sreću. Trebaš mi samo ti, samo da mogu, ponekad, neshvaćena od svijeta, da se ovako ušuškam i obrišem šminku za glumice. Treba mi naše zajedničko trčanje sa njim. Trebaš nam za istraživanje nepoznatog. Trebaš nam da nam nacrtaš njega iz likovnog, kako se zamišlja kad ostari, trebaš nam da ga vodiš na treninge, bodriš i dereš se od sreće na njegovim utakmicama. Trebaš mi da zajedno plačemo od sreće, kad mu stavljaju medalju na vrat. Eto, da ti samo mogu, ponekad, reći, koliko me bole ljudi bez duše, koji nepozvani došetaju u moj život i pred kojima moram energično da se smijem, jer neće razumjeti. Sretna sam, imam njih, ali, itekako mi fališ ti, samo da ti još nešto kažem, samo da te zagrlim.”
Večeras je i nebo pustilo glas, a ja sam otvorenih očiju, još u bunilu, dozivala tebe.
#AtipičnaLjubav
Piše: Mersiha Sadikovska
Izvor: lolamagazin.com
